Miris
požude i zadah straha
Kap parfema,
dah afteršejva ili trunčica
kolonjske vode - da li bi vam
se dopalo da zanosnom mirisu
dodate hormon seksa pre nego
što krenete u ludi noćni provod?
Mogu li određene hemikalije
da vas učine neodoljivim za
suprotan pol? Brza pretrga otkriva
preko 27 000 veb sajtova na
kojima se prodaju feromoni koji
bi trebalo da od vas stvore
instant super zavodnika/zavodnicu.
Nažalost, za ovakve tvrdnje
se teško može pronaći naučno
opravdanje.
Feromoni
su hemikalije koje oslobađaju
životinje, a koje imaju funkciju
signala za druge pripadnike
iste vrste. Postojanje feromona
je u 19. veku demonstrirao francuski
biolog Žan-Anri Fabr. Njegova
istraživanja su započela kada
mu je kuću opselo jato muških
moljaca. Fabr je neposredno
pre toga posmatrao ženku moljca
kako se izleže iz čaure. Nekako
je iz svog žičanog kaveza ova
jedna jedina ženka uspela da
privuče najmanje četrdeset mužjaka,
željnih da se upuste u proces
parenja. Fabr je kasnije dokazao
da je za privlačenje suprotnog
pola odgovorna jedna vrsta moćnog
vonja koji ljudi nisu bili u
stanju da osete. Naravno, svi
su želeli da znaju da li i ljudi
imaju sposobnost privlačenja
suprotnog pola feromonima.
Parfemdžije
i još neki drugi su odavno tvrdili
da je ljudski nos ključ erotskog
uzbuđenja; hrana poput tartufa
je još uvek na ceni zbog navodnih
afrodizijačkih svojstava skrivenih
u njihovom oporom mirisu. Međutim,
takve tvrdnje su pre deo folklora
nego naučna činjenica. Naučno
istraživanje feromona je započelo
1959, kada je naučnicima uspelo
da izoluju prvi put seksualni
feromon insekata. Zadatak je
bio zastrašujuće kompleksan
i uključuje rasipanje mnogih
organskih molekula i traganje
za onim pravim - ili, što je
češće, za pravom kombinacijom
dve ili više supstanci. Ali
nagrada je bila vredna truda.
Kada se jednom izdvoje specifični
feromoni insekta, identifikuju
i sintetišu, mogu se koristiti
kao moćna i nova sredstva za
zaštitu useva.
Već 70tih
godina prošlog veka, farmeri
su umesto otrovnim pesticidima
mogli da prskaju polja malim
količinama seks feromona protiv
insekata štetočina kakav je,
na primer, jabukov leptir. Kada
se oblast zasiti feromonima,
mužjaci i ženke ne mogu da pronađu
jedni druge i da se pare, pa
količina štetočina drastično
opadne. U međuvremenu su se
i zamke na bazi seks feromona
za semene žiške i ostale štetočine,
pokazale izuzetno efikasnim.
Istraživanje ljudskih feromona
je išlo daleko sporije. S jedne
strane, još uvek su aktuelne
rasprave o vomeronozalnom organu
(Džejkobsonov organ) koji detektuje
feromone i druge hemikalije.
Iako lociran u nosu, ovaj organ
je prilično odvojen od funkcije
mirisa. Problem je i što je
kod odraslih osoba njegovo postojanje
daleko od dokazanog. Neki istraživači
tvrde da mogu identifikovati
određenu strukturu u nosu kao
Džejkobsonov organ, drugi tvrde
da je to inertan ostatak lišen
ključnog funkcionalnog elementa
životinjskih vomeronozalnih
organa.
Međutim,
nekolicina eksperimenata ukazuje
da su ljudi osetljivi na međusobne
hemijske poruke. Većina istraživanja
fokusirana je na "osnovne" feromone,
koji traju i nekoliko dana a
ne samo nekoliko minuta. Tim
sa čikaškog univerziteta je
1998. godine konačno pronašao
odgovor na pitanje zbog čega
su menstrualni ciklusi kod grupa
žena sinhronizovani. Zavisno
od toga gde se nalaze u vreme
ciklusa, žene će emitovati jedinjenja
koja utiču na druge, ubrzavanjem
ili usporavanjem lučenja luteinskog
hormona koji kontroliše dužinu
i tajming menstrualnog ciklusa.
Evolucioni razlozi za ovakav
proces su još uvek misterija.
Takođe
je moguća hemijska komunikacija
među polovima. Studija koju
su sproveli pensilvanijski univerzitet
i Monelijev hemijski centar
za čula iz 2003. godine, pokazala
je da miris muškog znoja ima
merljive efekte na ženske subjekte.
Muški znoj može popraviti njihovo
raspoloženje, smanjiti tenziju
i povećati osećaj opuštenosti,
baš kao i veoma uticajni luteinski
hormon. "Ova otkrića po prvi
put dokumentuju raspoloženje
i neuroendokrine efekte muških
feromona na žene", tvrdi istraživač,
dr Džordž Preti. Postoje i dokazi
o hormonima sa daleko bržim
efeltima.
Cilj
istraživanja obavljenog na Ludvig-Bolcman
institutu za urbanu etologiju
u Beču, bio je utvrditi da li
zaista postoji miris straha.
Subjekti su ispod pazuha nosili
posebne uloške dok su gledali
užasne horor filmove i sasvim
neutralne filmove koji ne pobuđuju
strah. Posle je od subjekta
zatraženo da na osnovu mirisa
uložaka koje su drugi nosili
ispod pazuha, pokušaju da prepoznaju
koju su vrstu filma ljudi gledali:
horor ili neutralne. Zanimljivo
je ali su uspeli, iako su miris
identifikovali kao agresivnost
a ne kao strah. U ovo istraživanje
se umešao i Pentagon. Studija
pod imenom Identifikacija
ljudskih hormona za uzbunjivanje,
govori o pokušaju da se precizno
izoluju tačne hemikalije koje
se oslobađaju kad čovek oseti
napad straha. Ti hemijski senzori
za strah se zatim mogu iskoristiti
za uočavanje potencijalnih terorista
pre nego što izvrše napad. (Ova
taktika ne bi uspela na aerodromu
prepunom nervoznih putnika.)
Aktivni
ljudski feromoni još uvek nisu
izolovani. Znamo da ih proizvode
apokrine žlezde koje podsećaju
na znojne žlezde koncentrisane
ispod pazuha, ali takođe povezane
i sa svim vrstama ljudskih dlaka.
Njihov sekret je bez mirisa,
ali dejstvo bekterija stvara
onaj neprijatni, oštri miris.
Feromoni seksa se rutinski koriste
kod životinja. Farmeri redovno
koriste feromone veprova kada
veštački osemenjavaju krmače,
kako bi pospešili procenat uspešnosti
oplodnje. Kod ljudi, međutim,
to nije tako jednostavno. Feromoni
koji privlače suprotni pol a
koji se u ogromnim količinama
prodaju na Internetu, bazirani
su na različitim hormonima i
hemijskim sekretima vezanim
za reprodukciju životinja. Nije
dokazano da i jedan od njih
deluje na ljude. Možda je bolje
da za provod, onda, stavite
afteršejv koji ste baš dobili
za Novu Godinu. Imaće bolji
efekat nego "efikasni" kupovni
feromoni.